MISIJA IZVRŠENA
Kompletan ruksak i sve što nosim na vrh je spakovano. Trebali smo spavati pred završni uspon. I to baš u onom periodu dana kad nikad ne spavam. Od 18:00 do 24:00, ali neće san na oči. Problem nesanice potpomaže i neko ko se raspričao u obližnjem šatoru i to toliko da to čujemo i slušamo svi u okolnim šatorima kao da sjedimo pored te osobe. Tad sam se sjetio Kenana Ćatovića i njegovog spiska lijekova na kojem je bila jedna stavka koja me zbunila. Čepići za uši. Pitao sam se koji će mi đavo čepići za uši.
Odmah kod dolaska na Istanbulski aerodrom (17-08-2022) smo morali naći neko mjesto za odmor (po mogučnosti u horizontalnom položaju) i dugo čekanje drugog leta. Tada su nam prvi put bili potrebni čepići za uši. Zato vi koji se spremate da idete na neku ekspediciju zapamtite “čepići za uši”.
Vrtio sam se samo u vreći i nemogavši da zaspem malo prije ponoći prvi skačem iz vreće ekspresnom brzinom. Dijareja !!!!! Nakon Almira i mene čim sam izašao iz šatora pogađa dijareja. Morao sam onako po mraku uz naglavnu bateriju trčati po ogromnom kamenju i stijenama što dalje od šatora. Nakon 15 minuta još jednom ista trka. Pijem krišom dvije tablete probiotika i dvije tablete za dijareju. Što je najvažnije zaljevam se sa puno puno vručeg čaja. Znao sam da moram piti što toplije tečnosti. Moj veliki problem niko nije primjetio, a ja nikome o tome ne smijem da govorim. Bojim se da me Zeki ne isključi iz grupe koja za manje od sat treba krenuti prema vrhu. Pitam se i sam dali ću izdržati završni uspon nakon nespavanja i problema sa stomakom.
Spremamo se polako. Nema više laganih čizama. Navlačim gojzerice koje su krute kao pancerice za skijanje. Odjeća još nije za minus 20, ali su u ruksacima pripremljene i dodatne rukavice, perka, dereze i ostalo što će trebati pri vrhu. Nosimo i onih pola litre čaja u termoski za koju Zeki reče da obavezno moramo ponijeti. Nabrijani smo. Kreće uspon.
Dok se penjemo vidimo par metara ispred sebe. Onoliko koliko osvijetli naglavna lampa, ali više nam nije ni potrebno. Krećemo se polako. Konstantno smo u pokretu. Odmora nema. Nakon što smo popeli nekih 400 metara molim Zekija za minutu da izvadim jaknu od perja jer sam se počeo smrzavati u tankoj vindstoperki. Drugi jedva dočekaše da se napiju i predahnu. U toku uspona nisam stigao da fotografišem jer nema pauza i zastajanja. Čitavo vrijeme dok penjem ne mislim na vrh nego na glečer i čekam da se pojavi.
Na završnom dijelu uspona (oko 4700 mnv) jedna grupa od 5 penjača odlučuje da se vrati. To je visina koju svi osječamo i zbog različitih razloga ta grupa kreče nazad. Kao i svi (oko 4700 ili 4800 mnv, pa na više) dišem otežano, a kako uspon teče dalje i ubrzano. Nedostatak kisika je takav da možeš da dišeš, ali to disanje više nije kao na 2000 mnv. Na 5000 mnv imate 50% kisika manje u odnosu na količinu kisika na – 0 mnv. Počinjem osječati da mi se spava i neku blagu omamljenost u glavi. Uz ginko koji mi je savjetovao Kenan Ćatović da pijem, popio sam i jednu tabletu koju uzimaju za mučninu od vožnje – ne sječam se kako se zove. Dio spiska koji sam spominjao.
U zoru oko 05:40 dolazimo do ledenog tepiha (glečer) i tu svi stajemo. Iscrpljen sam. Zeki mi pomaže da navučem dereze. Okrepljujemo se čajem i energentima. Fotografišemo prizor koji mnogim penjačima oduzima dah. Izlazeće sunce pravi ogromnu sjenku Agri Dagi (Ararata) u dolini koja se prostire ispod stratovulkana.
Dok se penjem uz snježnu padinu počinjem praviti kratke pauze od pola minute. Kenan Arnautović i Almir Dizdarević su ispred mene. Zadnjih 150 metara sam se osječao iscrpljen. Siguran sam da bih se osječao neuporedivo bolje da sam uspio spavati tu noć i da nije bilo dijareje pred uspon, ali On mi je pomogao da prebrodim sve probleme i doveo me svojom rukom do vrha.
06:50 – na vrhu smo. Prepoznajem to poslije po vremenu na fotografiji. Greškom sam negdje napisao da je bilo 7:20. Zaista je čudno kako iscrpljenost odjednom nestane kad izađaš na vrh. Adrenalin radi. Uzimam zastavu. Tu su neki Iranci koji nam smetaju jer neće da se nakon fotografisanja sklone sa vrha i već jako dugo čekamo da dođemo u situaciju da se naša ekipa fotografiše sa vodićem. Kenan Arnautović se ljuti i pokazuje Irancima da je vrijeme da se miču.
Sami vrh Ararata je zaista čudno oblikovan. To je zaobljeni vrh kupe koji ima malo prostora. Prostora je bilo toliko da se zguramo nas sedmoro: Mevlija Handukić, Naza Hodzić, Nahić Suada, Kenan Arnautović, Almir Dizdarević i ja (Planinarska sekcija Sarajevo), Jasmina Makuljević iz Majdanpeka (Srbija) i naš vodić Zeki.
Od svih fotografija koje imam sa ekspedicije ta zajednička na vrhu je nešto posebno.
Nakon što smo sa vrha krenuli nazad u drugom baznom kampu pravimo jednosatnu pauzu i okrepljujemo se. Brzo se pakuju šatori i torbe, uzimamo vodu i lanč-paket te nastavljamo silazak u prvi bazni kamp na 3200 mnv. U odnosu na vrh isti dan se moramo spustiti 2000 metara niže. Tako se rješavamo svih problema visinske bolesti, mada smo se već na 4200 metara osječali puno bolje. Sreća zbog uspješnog uspona se vidjela na svima pa i na našim članovima ekipe koji nisu penjali vrh ili odustali od uspona. Vodiči započinju ples (kolo) i mi se odmah spontano priključujemo. Kurdski folklor i orijentalne pjesme su nas brzo ponijele. Sad iz ove perspektive se pitam kako sam mogao još i plesati onako umoran. Vjerovatno adrenalin i euforija nam daju tu ekstra snagu.
Slijedi nastavak ……
Ovdje možete pogledati album Agri Dagi 21-08-2022 (5-od-7)
——————————————–
Planinarska Tura – Mountain Tour
Web: http://www.mountaintour.ba/
Email: planinarska.tura@gmail.com
https://www.facebook.com/planinarska.tura
