Budućnost razvoja čovječanstva neće zavisiti u značanijoj mjeri od stepena tehnološkog razvoja, što sadašnje tehnokrate nastoje svim silama predstaviti kao najvažnije. Budućnost razvoja čovječanstva, bolje rečeno pozitivan pravac razvoja čovječanstva će najviše zavisiti od ljudskih i institucionalnih sposobnosti da prepoznaju zamke i opasnosti u koje čovječanstvo može biti uvučeno genetičkim inženjeringom bez moralnih načela, informatičkim i robotičkim razvojem po svaku cijenu, te nekontrolisanim tehnološkim razvojem u kojem neće biti jasno definisane norme, humani ciljevi i ograničenja vještačke inteligencije.
Radeći u jednoj srednjoj školi kao inženjer za IT (mreže, baze podataka, softver i hardver) mogao sam jasno prepoznati posmatrajući te mlade ljude šta ne štima. Kada u pauzi između časova na hodniku ugledaš 9 mladića i djevojaka od kojih dvoje razgovaraju, a sedmoro imaju glavu zabijenu u smartfon onda ti je jasno da nešto nije u redu.
Internet konekcija je postala toliko važna da profesori odmah kucaju na moja vrata ako samo u jednoj od 16 učionica (naglašavam – samo u jednoj učionici) ne radi internet. Ta glad odnosno ovisnost od spojenosti na internet postaje zastrašujuča.
Samo prije nekih 5 ili 6 godina sam profesorima objašnjavao prednosti korištenja interenta u nastavi, a sada ih treba vuči za rukav od monitora. Kompletnu situaciju je dodatno zakomplikovalo Ministarstvo obrazovanja za srednje i osnovne škole koje je uvelo eDnevnik. Zaboravili su brzo na crvene papirne dnevnike u koje su hemijskom olovkom upisivali časove i ocjene. Na red je došao elektronski dnevnik odnosno mamutska baza podataka u kojoj su svi učenici, profesori, uposlenici, svi roditelji učenika-ca, ….. sve, ….. sve , sve na jednom mjestu. To se jako dopalo uposlenicima u resornom ministarstvu jer daje brzi uvid, odnosno kontrolu. A to je upravo ono što ljudi u 21 vijeku žele. Informacije i kontrola. Dali postajemo opsesivni kontrol-frikovi (Control freak).
Dobili smo profesore koji bi sada jako teško održali nastavni čas bez upotrebe računara koji ima pristup internetu. Ova činjenica bi se mogla oprostiti samo profesorima informatike. Malobrojni bi se snašli i improvizovali jer ne mogu da puste neki video klip ili Power Point prezentaciju i zatefterili čas koji će kasnije unijeti u bazu te zapisati imena učenika i ocjene koje su dali, a kompletno predavanje održali na način na koji su to donedavno radili. Verbalnim izlaganjem i korištenjem table i krede.
Problem je dodatno proizveden uvođenjem platformi za online nastavu. Nakon kontakata sa Googlom postavio sam i sada administriram platformu Google for Educations koja služi za online nastavu. Dali sam imao izbora? Ne. Instrukcija resornog ministarstva je bila – uvodimo online platforme. Opet su u toj oblak bazi podataka smješteni svi podaci o uposlenicima, učenicima i predmetima, a baza simulira stvarnu nastavu u učionicama koristeći u tu svrhu razvijene baze i uvezane softverske alate. Opravdanost ovakvog pristupa nastavi bi bila u slučaju ratnih zbivanja, u slučaju velikih meteoroloških nepogoda i fizičke nemogučnosti učenika da dođu u školu ili možda nekih novih vještački izazvanih pandemija kao što je bio Covid. Ipak profesorice i profesori su prihvatili brzo ovaj sistem i koriste ga čak i kad teče redovna nastava u učionicama.
Bilo bi možda sasvim dovoljno da se jednom godišnje radi obnavljanja znanja potrebnih za korištenje ovakvih online platformi, održi takozvana “online sedmica”. Ali ne, naše ministarstvo je za 2023-2024 školsku godinu odlučilo da budu 4 (dobro ste pročitali – četiri) online sedmice. Digitalna groznica nas uveliko trese, a multikorporacije trljaju ruke i raduju se lakoći pridobivanja profesora i uvođenja novog centralizovanog svjetskog sistema u kojem će u konačnici oni imati kontrolu.
Taman kad pomislite da je sve gotovo pojavljuje se divna donacija. Donacija je poklon, a ljudi vole poklone. Naročito ako su to 4 laptopa, 3D printer, arduino kopleti i kompleti za robotiku. Glad korporacija za inženjerima robotike je ogromna. Tolika da će vrlo skupu opremu pokloniti mnogim školama kako bi dobili robotski entuzijastično nabrijane mozgove, a koji će multikorporacijama obezbijediti “radnu snagu” (čitaj robote) za koje oni neće morati plačati bolovanja, odlaske na godišnje odmore, prevoz na posao i nazad, praviti posebne kuhinje za uposlenike, organizovati team-building itd itd. Čemu u konačnici to vodi bit će tema nekog drugog bloga. Ali u ovom su mi bitni samo učenici i učenice koje trenutno filuju pričom da su za našu budućnost i razvoj cijelog čovječanstva trenutno najvažniji robotika, informatičke tehnologije, vještačka inteligencija…..
Uveliko se govori o zanimanjima koja će nestati. U neko doba će roditelji primjetiti da se sa njihovim djetetom nešto događa. Postao je povučen. Uglavnom šuti. Odgovara sa kratkim “da”, “možda”, “vidimo se”. Otuđenje i anksioznost koja nastaje stalnom zadubljenosti u ekran rezultuje sa slabijim snom, stresom, smanjenom željom za komunikacijom, gubitkom koncentracije, nervozom, …… itd. Pošto sam po struci inženjer, siguran sam da bi psiholozi, sociolozi i drugi kojima je to struka znatno bolje od mene definisali ovu problematiku i mogli prepoznati još čitav niz nus pojava koje su rezultat nekontrolisanog “digitalnog drogiranja”. Uveliko smo u fazi ovisnosti.
Ukoliko se u Ministarstvu za obrazovanje pojavi neko ko će dodatno uvesti nove digitalne sisteme, a sve to potkrijepiti sa samo par skrojenih rečenica o tome kako će to znatno poboljšati kvalitet edukacije, bla, bla, bla, ……….. ne brinite – to će sigurno biti prihvačeno bez značajnije analize kako će to uticati na razvoj i psihu učenika i učenica. Nameće se zaključak da smo ugazili u vrlo ozbiljan problem.
Put u pakao je popločan najboljim namjerama
Kao neko ko je za IT profesionalno vezan, prateči razvoj informacionih tehnologija koje dizajneri naše budućnosti (čitaj multikorporacije) pokušavaju sve više integrisati sa nekim novim tehnologijama – vještačka inteligencija, kiborzi, nanotehnologije, robotika, genetički inženjering, biotehnologije, i druge – lakše sklapam puzle. A slika koja se ukazuje je jeziva. Sve ovo vodi u brutalan korporacijski fašizam i totalno kontrolisana društva. Zato ću ponoviti zaključak sa početka ovog članka:
Budućnost razvoja čovječanstva neće zavisiti u značanijoj mjeri od stepena tehnološkog razvoja, što sadašnje tehnokrate nastoje svim silama predstaviti kao najvažnije. Budućnost razvoja čovječanstva, bolje rečeno pozitivan pravac razvoja čovječanstva će najviše zavisiti od ljudskih i institucionalnih sposobnosti da prepoznaju zamke i opasnosti u koje čovječanstvo može biti uvučeno genetičkim inženjeringom bez moralnih načela, informatičkim i robotičkim razvojem po svaku cijenu, te nekontrolisanim tehnološkim razvojem u kojem neće biti jasno definisane norme, humani ciljevi i ograničenja vještačke inteligencije.
